Jer dok sportaši trče, plivaju, skaču, treniraju, putuju, ozljeđuju se, vraćaju se i ponovno počinju, dio sportskog sustava često živi nekim sasvim drugim životom. Tamo se vode bitke za funkcije, mandate, utjecaj i novac. Tamo se prebrojavaju ruke, stvaraju savezništva i neprijateljstva.

Marino Bloudek osvojio je srebro na Europskom prvenstvu u atletici. Hrvatska plivačka štafeta (Jere Hribar, Vlaho Nenadić, Vili Sivec, Toni Dragoja) uzela je broncu na Europskom prvenstvu. Dvije medalje, dva velika rezultata i dvije priče koje bi u nekoj normalnoj sportskoj zemlji bile dovoljne da nekoliko dana pričamo samo o sportašima, njihovom radu i ljudima koji su ih doveli do europskog postolja.

Kod nas, međutim, svaka medalja otvara i jedno drugo pitanje. Kako je moguće da zemlja koja ima toliko velikih sportskih rezultata istodobno ima toliko velikih problema sa sportskim savezima? Ne govorim pritom o ljudima koji svakodnevno rade svoj posao, o trenerima koji žive za sport, fizioterapeutima, liječnicima, roditeljima i svim onim entuzijastima bez kojih bi hrvatski sport odavno ostao bez svoje najveće snage. Govorim o sustavu. O onom dijelu sustava koji bi sportašu trebao biti servis, a prečesto se pretvara u sam sebi svrhu.

Jer dok sportaši trče, plivaju, skaču, treniraju, putuju, ozljeđuju se, vraćaju se i ponovno počinju, dio sportskog sustava često živi nekim sasvim drugim životom. Tamo se vode bitke za funkcije, mandate, utjecaj i novac. Tamo se prebrojavaju ruke, stvaraju savezništva i neprijateljstva. Tamo se ponekad više energije potroši na to tko će sjediti za stolom nego na pitanje kako će sportaš doći do tog stola s medaljom oko vrata.

I onda se pojavi Marino Bloudek. I podsjeti nas na ono zbog čega sport uopće postoji. Na čovjeka koji godinama trenira kada ga nitko ne gleda. Koji odlazi na trening kada mu nije do toga. Koji zna koliko boli neuspjeh i koliko puta treba ustati nakon njega. Koji prolazi kroz godine u kojima se možda pita ima li sve to smisla. I onda, jednoga dana, istrči utrku života i osvoji europsko srebro.

Ali baš tada treba postaviti pitanje koje nije ugodno. Koliko je još Bloudeka moglo biti?

Koliko je djece u Hrvatskoj imalo talent, ali nije imalo uvjete? Koliko je mladih sportaša odustalo kada je trebalo napraviti prijelaz iz juniorskog u seniorski sport? Koliko ih je izgubilo roditeljsku financijsku potporu jer putovanja, oprema i pripreme više nisu bili nešto što obitelj može plaćati? Koliko ih je otišlo u inozemstvo? Koliko ih je jednostavno reklo – dosta? I koliko njih nikada nismo ni upoznali

Ali medalje ne bi smjele biti dokaz da sustav funkcionira. Ponekad su upravo suprotno – dokaz koliko sportaš može napraviti kada mu sustav ne odmogne previše. Savez bi trebao biti mjesto koje sportašu otvara vrata. Ne mjesto kroz koje sportaš mora probijati zidove. Savez bi trebao rješavati probleme prije nego što dođu do sportaša. Ne stvarati nove probleme koje onda sportaš mora rješavati.

Savez bi trebao razmišljati o tome kako će za četiri, osam ili dvanaest godina imati nove Bloudeke. A ne samo o tome tko će sljedeće četiri godine biti predsjednik. Jer funkcija nije rezultat. Mandat nije medalja. Skupština nije finale. I savez nije sam sebi svrha. Sve to postoji zbog sportaša. A sportaš bi morao biti u središtu svakog razgovora o sportu. Ne samo onda kada osvoji medalju. Tada je najlakše biti uz njega. Tada se svi sjete koliko je važan. Tada stižu čestitke, izjave, fotografije i riječi poput „ponos Hrvatske“. Tada se svi vole slikati s uspjehom. Ali sportašu pomoć treba prije medalje. Treba mu kada trenira u tišini. Treba mu kada se ozlijedi. Treba mu kada nema novca za pripreme, kada se pita ima li smisla nastaviti.

Jer ako ovakve rezultate ostvarujemo s ovakvim sustavom, možemo samo zamisliti što bismo mogli napraviti kada bi sustav bio barem približno jednako dobar kao ljudi koje šalje na teren. I možda je upravo to najveći paradoks hrvatskog sporta: imamo dovoljno dobre sportaše da pobijede sustav. Pitanje je samo koliko smo ih zbog tog istog sustava već izgubili.